Radiološki informacijski sustav (RIS i PACS)

Pacijenti koji trebaju neki oblik radiološke dijagnostike primaju se na dva šaltera – jedan
za klasične radiografske i dijaskopske pretrage te CT, i jedan za ultrazvučne pretrage. Prvi vodi
administrativno osoblje koje sudjeluje i u pisanju nalaza, dok drugi vode medicinske sestre koje
pomažu prilikom ultrazvučnih pregleda. Put pacijenta od prvog dolaska do gotovog nalaza sastoji
se od nekoliko stepenica.
Prva stepenica do radiološke usluge je naručivanje za određene vrste pretraga koje zahtijevaju
posebnu pripremu (irigografija, IVU...) i za koje postoji lista čekanja (UZ, CT...).
Druga stepenica je provjera valjanosti uputnica, provjera statusa osiguranika i naplata
odgovarajućeg iznosa participacije.
Svakoj uputnici pridodaje se obrazac koji sadrži osnovne demografske podatke o pacijentu (ime i prezime, godina rođenja) te naziv potrebne pretrage, na koji se konačno ispisuje i nalaz. Takve uputnice preuzimaju inženjeri medicinske radiologije zaduženi za određeni segment dijagnostike.
Treća je stepenica za pacijente koji se obrađuju na uređajima uključenim u PACS (pretrage GI
sustava, angiografije, doplerski UZ pregledi, CT) upis demografskih podataka u radnu listu samog uređaja, dok je ostali pacijenti (radiografska snimanja, irigografija, IVU, UZ) preskaču.
Četvrtu stepenicu čini samo izvođenje radiološke pretrage i naknadna obrada dobivenih slika na
radnim stanicama digitalnih uređaja - dijaskopskog,UZ i CT.
Peta stepenica sastoji se od slanja i pohrane slika i podataka o pacijentima s doplerskog UZ i
CT uređaja u središnju radnu stanicu. Pregledi s digitalnog dijaskopskog uređaja, pak, zahtijevaju
ponovni upis demografskih podataka pacijenata i«ručno» slanje slika (vidi dalje!).
Šesta i posljednja stepenica je konačna obrada pacijenta u središnjoj bazi podataka (radna
stanica + dodatno računalo za pregled slika). Ona obično uključuje dodavanje podataka o
obavljenim pretragama (liječnik i inženjer koji su je obavili, naziv pretrage...), završnu obradu
i analizu slika i pripremu za ispis, usporedbu s eventualnim ranijim pretragama, upis nalaza
te konačno, ispis slika (papir, film, CD-R) i izdavanje nalaza. Dijagnostičke slike nastale u
klasičnom (analognom) obliku analiziraju se na negatoskopu, a nalazi diktiraju službenicama.
Cijeli opisani sustav čini jednu mrežu.

Prednosti i mane

Iako RIS i PACS uvelike olakšavaju rad na odjelu, mora se napomenuti da u ovom trenutku
postoji dodatno, prije svega administrativno, opterećenje za liječnike. Već i letimičan pregled
gore opisanih stepenica otkriva nekoliko radnji koje se ponavljaju i predstavljaju gubitak vremena,prvenstveno za radiologe koji jedini rade sa središnjom bazom podataka. Demografski podatci o pacijentima upisuju se dva, pa čak i tri puta!
Pogreške prilikom upisa su svakodnevne i često otežavaju održavanje i pretragu baze podataka.
Ranije je spomenuto «ručno» prebacivanje slika s digitalnog dijaskopskog uređaja. On, naime,
nema kao osnovu DICOM standard, tako da se slika s pripadajuće radne stanice pomoću grabber
sustava, prebacuje u oblik koji središnje računalo PACS-a prepoznaje. Takva je slika bitno lošije
kvalitete i ne zadovoljava dijagnostičke kriterije, pa se analiza slike obavlja na radnoj stanici
uređaja, što usporava put do gotovog nalaza. Sljedeći krupni nedostatak je neadekvatan način
trajne pohrane podataka. Sada se periodično dijagnostičke slike prebacuju s tvrdog diska na
CD-R-ove, i to prvo u posebnu mapu, pa iz nje na same diskove. Taj postupak nije automatiziran, već ga je potrebno pokrenuti i nadzirati.
O nepraktičnosti takvog rješenja dovoljno svjedoči broj dosada snimljenih diskova - 120
u dvije godine! Zadovoljavajuće rješenje bila bi privremena pohrana novih slika na tvrdom disku,
koje bi se nakon tri mjeseca automatski prebacivale u trajnu arhivu na odjelnom serveru. Također je potrebna i dislocirana rezervna (backup) arhiva kao sigurnosna mjera.
Unatoč značajnim zamjerkama postojećem sustavu, rad na našoj djelatnosti bez PACS-a i
RIS-a nezamisliv je. On nam zamjenjuje klasičnu radiološku arhivu i omogućuje značajne materijalne uštede, jer se na film (hard copy) ispisuju
samo klinički značajni nalazi. Iako zahtjevniji, takav elektronički sustav značajno olakšava i ubrzava naš rad, što čini zdravstvenu uslugu koju pružamo dostupnijom i kvalitetnijom.


Sustavi poput PACS-a i RIS-a u razvijenim su medicinskim sredinama izašli iz radiološkog
okruženja i postali model za cjelokupnu zdravstvenu djelatnost. Danas se podrazumijevaju
kao sredstva svakodnevnoga rada i ne zahtijevaju šire obrazlaganje i uvjeravanje.
Zbog dijelom nepovoljnih zemljopisnih i demografskih karakteristika, Hrvatskoj bi potpuno
umrežena i digitalna medicina trebala biti strateški cilj, pa čak i imperativ.